U POTRAZI ZA SVJETLOM NA KRAJU TUNELA I KAKVE UNIKATNE TEKSTILNE PROIZVODE IZRAĐUJE MANUELA

Manuela je magistra likovne pedagogije koja je u Humanu Novu stigla krajem 2020. Prije toga prolazila je kroz intenzivno i burno razdoblje. Vrijeme diplomskog studija i nakon završetka studija svakodnevno je provodila hvatajući se za zadnje slamke spasa da ne izgubi svoj vid u potpunosti, a time i u neprestanoj borbi za prevlast između pada u očaj i daljnje borbe s progresivnom bolešću.

”Moji ozbiljniji problemi s vidom pojavili su se tek unatrag nekoliko godina, a do tada sam bila tipična studentica na voznoj relaciji Čakovec – Rijeka. Izražavanje kroz likovnost oduvijek je bilo sastavni dio mene, pa sam sukladno tome nakon završetka srednje škole, kao dizajnerica unutarnje arhitekture upisala likovnu pedagogiju na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Grafika, crtanje, fotografija, izrada nakita, papira, knjiga i preuređenje namještaja područja su mojih interesa.”

Estetski usmjerenoj djevojci od 22 godine, čije se djelovanje i smisao pa time i srednjoškolsko i visokoškolsko obrazovanje bazira na vizualnom osjetu, 2015. dijagnosticiran je ”glaukom, nazvan i „tihi ubojica vida“ koji je skupina bolesti u kojoj zbog visokog očnog tlaka dolazi do oštećenja glave vidnog živca i vidnog polja što, ako se ne liječi, može dovesti do sljepoće.”

”Prvi rezultat bio je ostatak vida od 30%. Prihvatila sam činjenicu da ću se s tom brojkom morati nositi doživotno, funkcionirala sam i dalje normalno bez primjetnog narušavanja kvalitete života, kao da se ništa nije dogodilo (vozila sam auto i obavljala sve studentske i životne obaveze bez puno problema).”

USUSRET NOVIM ŽIVOTNIM (NE)PRILIKAMA

Kako je vrijeme odmicalo, tako se i njezino studiranje približilo kraju, ostao je samo pismeni dio diplomskog rada. Manuelu je čekala apsolventska godina, a iza toga nove životne prilike. Normalni tijek događaja donio bi joj izazove s pisanjem rada, a potom i slatke brige oko zapošljavanja ili daljnjeg školovanja. Sve opcije bile su otvorene, sve se činilo ostvarivo. Bilo je to bezbrižno razdoblje, doba nadobudnosti i velikih snova.

”Samostalnost se konačno nazirala… Kao i skorije razbijanje te iluzije. Jednog sam se jutra probudila i osjetila da je moj vid daleko lošiji no prije. Mogu reći da sam tek tog trenutka shvatila da postoji velika šansa da vid izgubim veoma skoro i zauvijek. Činilo se da sam ostala zarobljena u vlastitoj noćnoj mori. Moje dramatiziranje nažalost se uspostavilo opravdanim. Obilazili smo sve moguće oftalmologe, tražili razna mišljenja…

”Mi nemamo čarobni štapić“ bio je jedan od komentara. Susreta s takvim zdravstvenim osobljem bilo je puno i svaki njihov odgovor samo mi je sve više gasio nadu. Kako do tada nisam imala puno susreta sa zdravstvenim sustavom, tad je nastupilo razdoblje u kojem sam trebala pomoć, ali sam se samo sve dublje razočarala u njega. Čekanje na red skoro godinu dana samo da se samo pogledaju nalazi, a dijagnosticirana mi je progresivna bolest… Osuđena na čekanje potpune sljepoće. Kako sam ja kapima regulirala svoj očni tlak i držala ga u normali, a očni živac je bez obzira na to propadao, obitelj i ja našli smo se pred zidom.

Nisam više mogla spavati u mrklom mraku, budila bih se u panici da me crnilo progutalo, da ne vidim više apsolutno ništa. Noćna svjetiljka uz krevet bila je čitave noći upaljena jer me umirivalo svijetlo kad bi otvorila oči, to je bio znak da još uvijek vidim. Obuzimao me strah od sutra, od budućnosti. Vožnja auta, bicikla postala je prošlost… Prelazak preko ceste, šetnja gradom, šoping, odlasci u kino i sve dosad normalne aktivnosti pretvorile su se u izazov. Općenito je vid najbitnije osjetilo pojedinca, a za mene je ono sve. Nemoguće mi je bilo zamisliti život bez slika. Sjećam se da bi me liječnici nakon pregleda nalaza pitali što studiram, a moj odgovor bi završili pogledom samilosti i komentarom ”baš šteta”.”

Zid, pa opet trunka nade, pa zid, i iza svakog prijeđenog zida bio je opet zid i tako u nedogled – Manuela opisuje put koji je prolazila. Prolazeći kroz godinu dana agonije i povlačenja po klinikama i specijalistima, lagano je odustajala i od pisanja diplomskog rada. Činilo se apsurdno da, uza sve, svoju energiju troši na pisanje i istraživanje rada za struku u kojoj nikad neće moći raditi. Prolazili su mjeseci, a Manuelini roditelji bili su uporni u nagovaranju da prione i završi pisanje diplomskog rada.

”Jednog sam se dana povezala s očnom klinikom u Sankt Peterburgu koji imaju svoju podružnicu u Zagrebu. Nije bilo ni dvojbe da ne dogovorim termin za pregled. Njihov pristup, način rada i profesionalnost su me očarali. Naravno da prvi pregled nije ni približno riješio probleme, njihov oprez doveo me u samu njihovu kliniku Fjodorov na temeljiti pregled. Ishod pregleda nije bio obećavajući i to me opet potreslo, ali oni svejedno nisu odustajali od mene. Bila sam zagonetka i izazov za tim profesionalaca. Nakon pet dana provedenih u ruskoj klinici, vratila sam se doma. Uz sve borbe koje sam vodila sama sa sobom, napisala sam i obranila svoj diplomski rad i time stekla titulu magistre likovne pedagogije. Naravno da sam osjećala olakšanje što sam uspješno zaključala jedno bitno razdoblje svog života, a time prvenstveno ugodila i roditeljima koji su vjerovali i na kraju krajeva ulagali u mene.”

Samo mjesec dana nakon konačnog završetka studija, opet putuje u Sankt Peterburg, ovaj put na operaciju. Nakon razmatranja, donošena je odluka o zahvatu koji ne ugrožava već postojeće stanje, dapače mogao bi samo pomoći (cilj je što više opskrbiti već prilično oštećeni očni živac kisikom). Operacija (pod općom anestezijom) prošla je uspješno. Bogatija za nova iskustva, poznanstva i pomirena sama sa sobom jer je znala da bez obzira na to što je u životu nadalje čeka, učinila je sve što je bilo u njezinoj moći.

”Općenito kretanje u prostoru, hod između točke A i točke B prvotni je izazov. Funkcioniranje se svelo na stalnu ukočenost i grč pri samoj pomisli na nove prostore, gomilu ljudi i glasni žamor (kombinacija je to koja izaziva paniku). Refleksi su zbog toga postali usporeniji što mi je bio dodatni šok jer sam inače po prirodi bila brza, okretna i spontana. Trošenje zadnjih atoma energije, davanje sebe, a ekstremni trud i napor oko najbanalnijih stvari sačinjavaju još uvijek moju svakodnevicu. U međuvremenu provodila sam razne terapije, od vitaminskih injekcija do elektrostimulacije oka… Kontrole obavljam redovito, iako je kriza nastala zbog pandemije spriječila dolazak liječnika preko granice, a tako i pošiljke tableta za provođenje nove terapije.”

ZABLUDE OKOLINE – TEŠKO JE SHVATITI NEŠTO ŠTO NISI OSJETIO

Uglavnom okolina pogrešno tumači njezino stanje, u zabludi je da uz korekciju naočalama vidi normalno (sve) ili pak im nije uopće jasno kako i koliko vidi. Suženo vidno polje također se naziva i tubularnim, tunelskim ostatkom vida (kao da gledaš kroz tubu ili se nalaziš u tunelu i vidiš samo centralni dio). Kad osoba zdravog vida vidi čitavu sliku, Manuela vidi tek njezin djelić.

”Teško mi je objasniti osjetilo, vjerujem da je isto tako teško shvatiti nešto što nisi nikad osjetio, pa vodeći se time ne zamjeram neshvaćanje. Astigmatizam i uopće dioptrija koju imam, odnosno nošenje naočala, nemaju veze s mojim vidnim poljem. Periferni vid nemam bez obzira nosila naočale ili ne.”

DAN PO DAN, KORAK PO KORAK – DO HUMANE NOVE

Čekanje da se stanje stabilizira, čekanje općeg čuda ili vječnog mraka… Ostavila je po strani sve moguće ishode. Dan po dan, korak po korak. Čvrsto je odlučila da je vrijeme da se zaposli.

”Bilo mi je bitno da mi posao pruža mogućnosti i priliku da se kreativno izrazim. Hrabrosti i samopouzdanja za rad u školi kao profesorica likovne kulture nisam imala (odgovornost o djeci i mladim ljudima činilo mi se kao preveliki zalogaj za osobu s tolikim hendikepom). Svoje mjesto da se ostvarim pružila mi je Humana Nova.”

S obzirom na to da joj je to prvo radno iskustvo i bez imalo znanja o tekstilu, inat je ono što Manuelu pokreće. Crtanje, kombiniranje materijala, dizajniranje, krojenje… Sve su to segmenti koje obuhvaća kroz rad u Humani Novoj.

”Osim socijalnog i ekonomskog područja koje Humana Nova kao tekstilno poduzeće pokriva, najviše me privukao onaj ekološki dio. Svoje umjetničko djelovanje također baziram na recikliranju tj. istraživanju, preispitivanju i nalaženju novih i kreativnih rješenja kroz razne sirovine i materije, pa je ta poveznica između mog osobnog (umjetničkog) rada i rada Humane Nove bila još veći poticaj da se ostvarim. Tu sam tek nekoliko mjeseci i još uvijek učim. Ne dopuštam da me moj nedostatak sputava i definira. Krojim vlastitu sreću. Sve što se dogodilo, dogodilo se s razlogom i formiralo me u osobu kakva sam danas.”

HUMANA NOVA – MANUELINA PRILIKA ZA KREATIVNO IZRAŽAVANJE

Manuela je u Humani Novoj svoje mjesto pronašla kao pomoćni dizajner, no rado uči i prione poslu štogod je u pitanju. Priliku da se kreativno izrazi odlučila je u svojim počecima iskoristiti usmjerivši se u dizajniranje i krojenje aplikacija za jedan od naših najpopularnijih proizvoda – kute za odgajateljice te u oslikavanje platnenih vrećica od žutice.

Kute za odgojiteljice krase životinjski elementi pomalo neobičnog izgleda koji su djeci zanimljivi i intrigantni, a pričaju priču o različitosti i prihvaćanju drugačijeg. Motiv je sam po sebi minimalistički, ali bogat raznim teksturama i materijalima.

Manuela je svojim radom okosnice Humane Nove zašila i u najmanje detalje svake životinjice – iskoristivost materijala i recikliranje, ponovna uporaba te ljepota različitosti i unikatnosti.

Platnene vrećice od žutice drugi je dio Manuelinih unikatnih radova koji su ručno oslikani – bojama i flomasterima za tekstil. U prvom planu je motiv bilja koji s pozadinskim elementima sačinjava cjelinu. Spajanjem segmenata bilja i elementom čimbenika poput vode, zraka, zemlje prikazan je suodnos koji potiče rast i razvoj, odnosno čini život.

S naše pak strane gledano, elementi potrebni za rast i razvoj svakog pojedinca su pohvale i uvažavanje njegovih sposobnosti, a ne nedostataka. Zaposlenici Humane Nove svakodnevno pokazuju da mogu i što sve mogu, a podržati ih možete kupnjom naših proizvoda – kao društveno poduzeće svu dobit reinvestiramo u nastavak rada i širenje ove priče.

Manueli nije teško ulagati dodatan napor u kreativno stvaranje. Dapače, ima pregršt ideja i to je ono što je ispunjava. S ostatkom vidnog polja od 5%, nepogrešiva je u detaljima i u preslikavanju segmenata svojih zamisli u umjetničku cjelinu s porukom, a njezin su trud i rad inspiracija.

Podržati Manuelin rad možeš kupnjom proizvoda koji se nalaze na webshopu.

Ciklus vrećica Faktori

https://humananova.org/trgovina/torbe/platnene-vrecice-i-torbe/iz-kapi-vode

/https://humananova.org/trgovina/torbe/platnene-vrecice-i-torbe/na-kamenu/

https://humananova.org/trgovina/torbe/platnene-vrecice-i-torbe/preko-sunca/

https://humananova.org/trgovina/torbe/platnene-vrecice-i-torbe/tracak-svjetlosti/

https://humananova.org/trgovina/torbe/platnene-vrecice-i-torbe/u-zraku/

https://humananova.org/trgovina/torbe/platnene-vrecice-i-torbe/zeleno-rodenje/

Manueline Kute za odgojiteljice

https://humananova.org/trgovina/kutice/traper-kutice-na-vezanje/kutica-4/

https://humananova.org/trgovina/kutice/traper-kutice-na-vezanje/kutica-6-m/

https://humananova.org/trgovina/kutice/traper-kutice-na-vezanje/kutica-2-xl/